Tada nije bila noć, a stvorili smo ju! Nije bilo kreveta, no odjednom se nekim čudom stvorio na samom ulazu u razred! Nije nam bilo hladno jer smo imali preslatku dekicu koja nas je grijala, jastučiće koji su nam bili mekani naslonjači, svjetlo lampe da se ne bojimo mraka... Tu su bili i naši prijatelji plišanci kojima smo čitali i oni još veći, slikovnice u kojima postoje drugi svjetovi i likovi iz mašte... Mjesečina nam je blago milovala lica dok su riječi najdražih dijelova slikovnica milile razredom... Plišanci su nas začuđeno gledali jer, neke su riječi teže izgovorene, a neke lakše: tko zna, je li u pitanju slovkanje ili nam je možda trebalo samo malo više svjetla?

Odgovor za sada nikome nećemo reći, zaključat ćemo ga i čuvati kao našu veliku tajnu