Ponekad pomislim u sebi: „Ne, ja to neću moći!“  ili  „Ja to neću uspjeti!“, ali uvijek sam imala trunčicu nade - „Možda ipak uspijem!“. 

Iskoristila sam priliku da odem na prvo hrvatsko Međunarodno natjecanje paraplivača. Znala sam da će se tu natjecati osobe s invaliditetom. Kada sam god u životu vidjela takvu djecu, bake i djedove ili bilo koje druge osobe kojima je pomoć potrebna, to bi me tako dirnulo u srce da bih se skoro rasplakala. Ali ovdje je situacija ipak bila drugačija. Imala sam ulogu volontera, bila sam pomoćni sudac. Gledala sam tu djecu kako se trude, kako se bore, kako daju sve od sebe samo da uspiju i samo kako bi dokazali da oni nisu ništa manje vrjedniji od nas. Svi su oni imali različite poteškoće, ali ih to nije spriječilo u životu. Prihvatili su sebe i čvrsto rekli: „Neću odustati!“ . Svi smo  punim srcem navijali za njih i bodrili ih. Njima je to bila potpora jer su znali da ih podržavamo.  

Kada sam vidjela da i oni mogu, to mi je dalo dodatni vjetar u leđa. Odlučila sam i poput njih čvrsto rekla: „NEĆU ODUSTATI!“. 

Marija Antunović, 7.a