Povijest plišanaca započinje još u Egiptu. Zahvaljujući njemačkoj krojačici Margarette Stein i njezinoj tvrtki koja je osmislila i proizvela prve moderne plišane igračke godine 1880., plišanci su postali popularni diljem svijeta. Danas rijetko možete sresti dijete koje nema svoga najomiljenijega plišanca. Znamo li da su igračke, a posebno plišanci, važan dio odrastanja i najbolji prijatelji djeci, odlučili smo i mi obilježiti Svjetski dan plišanaca.
Dana 28. listopada učenici 1. a i 1. c razreda donijeli su svoje plišance kako bi im pokazali da u školi, osim učenja, ima i igre. Pokazali su im da su sretni u svom novom okruženju, da se rado druže sa svojim prijateljima i učiteljicama. A ako je vlasnik sretan, onda su i oni sretni. Zbog svega toga naši su se mali gosti osjećali kao kod kuće. Od sreće su u jednom trenutku letjeli i do stropa, da bi se koju sekundu kasnije našli u sigurnom zagrljaju svojih vlasnika, novopečenih i važnih prvašića.

Taj je dan bio uistinu razigran i kreativan. Mijenjale su se uloge: učenici su pričali otkud im plišanci, koliko su stari, kako se zovu i zašto su posebni, a onda su plišanci ispričali ponešto o svojim dragim vlasnicima. Mudro su prešutjeli samo onaj dio da su se nekada derali „duugooo u noć, u bijelu zimsku noć“ –  a mi možemo samo nagađati da su za to krivi zubići ili grčići. Ma ti su plišanci bili tako dobri da su se ponudili i pisati umjesto njih, no shvatili su da su još premaleni za školske klupe i stolce. Ni na poslaganim jastucima i dekicama nisu uspijevali dohvatiti pisanke. Možda to i uspiju jednoga dana kada narastu, recimo, umjesto njih napišu zadaću „Moje sretno djetinjstvo“ ili im šapnu rješenje korijena iz 2…Tko zna?

E, upravo je to pokušao naš poveći plišanac Zekan Čarapić. Skačući po školi doskakutao je i u „više razrede“ –  htio je izračunati taj korijen, mislim „iščupati“ ga pa kud puklo da puklo! Većega stručnjaka od njega za čupanje nema! Cijeli život čupa korijen mrkve pa je podrazumijevao da zna i taj korijen iz 2. Kada su ga učenici ugledali, osmijeh s njihovih lica ljuljao se najprije lijevo-desno, potom zaokrenuo iza njihovih glava, vrludao kojekuda, a onda se svom snagom sudario s hormonom sreće koji je pokrenuo matematičke kotačiće. I, zamislite! Nije im trebala nikakva pomoć, sami su iščupali, mislim, izračunali taj korijen iz 2.

Zekan Čarapić bio je sretan jer je i on na neki način imao svoje šape u tome.

Eto, taj vam je dan bio za poželjeti; pokazali su i podijelili naši učenici sve što su znali i mogli – ljubav, sreću, zagrljaje, priče, pažnju, znanje na ispitu… Samo njih, plišance, ovaj put nisu mogli podijeliti. Možda ih podijele neki drugi put, nekome kome će trebati utjeha i sigurnost.

Klikom na Opširnije pogledajte fotografije.