Osnovna škola Iver

Susret literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva LiDraNo

Stvara(j)mo umjetnost…

Skupni scenski nastupi

Školske godine 2014./2015. bili smo tek u povojima i na svojim početcima, a već smo imali uspješno ostvarenje na županijskoj smotri LiDraNo. Dramsko-scenskom igrom „Vukovar u mom srcu” progovorili smo o bešćutnosti rata i pravu svakog djeteta na bezbrižno djetinjstvo. Učenike je pripremala učiteljica Ankica Kovač.

Kontrastni premaz dinamičnosti, snage i moći skupine nasuprot osamljenosti, boli, strahu, tišini i nemoći pojedinca, ostavio je snažan dojam u „Mjesečevoj sonati” s kojom smo nastupili na županijskoj smotri LiDraNo 2019. godine (mentorica Ankica Kovač). Prenijeli smo snažnu poruku o nenasilju.

Literarni LiDraNo

Zapažen uspjeh na županijskoj razini ostvarila je učenica Petra Mirić s novinarskim radom „Intervju s Jurjem Šebaljem” 2017. godine (mentorica Željka Vranaričić).

Intervju s Jurjem Šebaljem

Dana 19. 1. 2017. godine razgovarala sam s jedanaesterostrukim prvakom Hrvatske u rallyju, dobitnikom „Dijamantne kacige“ te osvajačem još mnogih titula, Jurjem Šebaljem. Juraj od 2004. godine vozi sa suvozačem Tonijem Klincem s kojim je doživio niz uspjeha, pobjeda, ali i poneki neuspjeh. Prije rallyja vozio je utrke „Krug“ i „Brdo“, no od samih početaka znao je da će se jednoga dana baviti rallyjem. Kada nema kacigu na glavi, Jura gradi terase, piše, planinari, putuje, snima emisiju za HRT2 te uživa u ulozi oca i supruga. Juraj je strpljivo i s osmijehom na licu odgovorio na sva moja pitanja. Tko zna, možda se neki čitatelj inspirira odgovorima i krene njegovim stopama. Nadam se da hoće.

Cijeli intervju pročitajte skeniranjem QR koda.

http://os-iver.skole.hr/kutak_za_ucenike?news_hk=5265&news_id=1675&mshow=271#mod_news

Jedna devetogodišnja djevojčica 2018. godine napisala je literarni rad o svojoj „Kući snova“ (mentorica Vlatka Sabolović). Njena je kuća bila posebna, što je prepoznalo i prosudbeno povjerenstvo koje je njezin rad poslalo na daljnje natjecanje. Karla Đukić danas je uspješna srednjoškolka, ali vjerujemo da se još uvijek sjeća svoje kuće iz snova. 

Kuća snova

Jako je… velika i slatka.

Nalazi se na vrhu brežuljka, na kraju grada. Svi je mogu vidjeti. Sagrađena je od: bijele čokolade, sladoleda od jagode, šarenih lizalica, čokoladnih krekera i kokos tortica. Ove kokos tortice su na krovu pa svi misle da je kod mene stalno snijeg. A nije…

A unutra… Unutra imam čokoladnu fotelju. Baš je ukusna.

Znate, ja se poslije ručka volim zasladiti.

A na kauču od bijele čokolade se odmaram. Na stolcima od tortice sjedim dok ručam, a stol je od izlizanog sladoleda. Još malo moram mijenjati taj namještaj. A kad je to sve tako fino pa ne mogu odoljeti. Jedan griz ručka, jedan liz sladoleda. Pa kako ne bi ponestalo namještaja. Tko bi mu odolio?

A u dnevnoj sobi… ispred televizora od marmelade i laptopa od meda gledam „Čistu ljubav“.

A imam i nešto posebno… čokoladni bazen. Toliko se često kupam da možda i na Olimpijadi završim.

A u teretani, pogađate, naravno, proizvode slatkiše.

Ja jako volim živjeti u svojoj kući iz snova i jako mi je drago da sam ostvarila svoju želju.

A onda, odjednom, glas, zvuk… što se događa, pitam se?

Karla, daj se požuri, znaš da moramo na put.

A da, opet sam zaspala…

Ali ja ću sigurno izgraditi svoju kuću iz snova i bit će slatka.

Jednom…

Karla Đukić, 3. b

Postoji li u literarnom stvaralaštvu ljepši trenutak od onoga kada nam pisana riječ oživi pred očima i svojim ticalima dotakne naše živote?

U tom trenutku dječak postaje razigrano jutro koje škaklja djecu, miluje majčina lica, a s bakama i djedovima ispija kavu. Markov rad „Da sam ja jutro“ poezija je u prozi koja je svojom jednostavnošću i slikovitošću uspjela prenijeti dječji doživljaj obiteljske idile u kojoj dijete odrasta (mentorica Ankica Kovač).

Županijsko povjerenstvo za prosudbu literarnog stvaralaštva predložilo je rad Marka Antonia Kljajića za državnu smotru 2020. godine.

Da sam ja jutro

Da sam ja jutro, učinio bih da noć bude još kraća.

Stigao bih vrlo rano, ušao kroz prozore kuća i osvijetlio sve sobe. Zgrabio bih Sunce i spustio ga svim mamama na lice da ih grije i da im bude lakše. Tate bih malo prodrmao, jer oni su ujutro lijeni i usporeni. Djecu bih poškakljao, uštipnuo, nasmijao se i pobjegao. Kada bi oni otišli na posao i u školu, ja bih s bakama i djedovima dugo pio kavu.

Da sam ja jutro, svima bih olakšao dan.

Marko Antonio Kljajić, 4. b

Likovni LiDraNo

„Ljepota je u oku promatrača” – svake se godine u sklopu Lidrana divimo likovnim ostvarajima naših učenika (Galerija „Oblok“ – Knjižnica Sesvete).

Intervju s Jurjem Šebaljem

Dana 19. siječnja 2017. godine razgovarala sam s jedanaesterostrukim prvakom Hrvatske u rallyju, dobitnikom „Dijamantne kacige“ te osvajačem mnogih titula u manjim klasama, Jurjem Šebaljem. Juraj od 2004. godine vozi sa suvozačem Tonijem Klincem, s kojim je doživio niz uspjeha, pobjeda, ali i poneki neuspjeh. Prije rallyja vozio je utrke „Krug“ i „Brdo“, no kako kaže, da će se jednoga dana baviti rallyjem, znao je od samih početaka. Naravno, on se ne bavi samo rallyjem! Kada nema kacigu na glavi, Jura gradi terase, piše, planinari, putuje, snima emisiju za HRT2 i uživa u ulozi oca te supruga. Atmosfera tijekom intervjua bila je jako ugodna. Juraj je strpljivo i s osmijehom na licu odgovorio na sva moja pitanja.

Kako je bilo odrastati u Sesvetskom Kraljevcu?

Sesvetski Kraljevec je super mjesto jer je naslonjen na veliki grad,  a opet ima prave značajke sela. S ostalom djecom iz ulice mogao sam biciklom svukud i to je bilo sjajno. Neopaženi od policije tada smo mogli voziti auto bez vozačke dozvole, a to se kasnije pokazalo dobrom vježbom za moj sport. Svoje prve kilometre napravio sam, dakle, bez vozačke dozvole na cestama između Dugog Sela i Sesvetskog Kraljevca. Dogovorio sam se sa svojim ocem, koji je imao veliki šljivik na Martin bregu, da ću, ako mi da auto, kositi taj šljivik jednom tjedno. Njemu je to bila jedna briga manje, a ja sam imao mogućnost voziti automobil. U Zagrebu to ne bih mogao.

Kada dođete u Sesvetski Kraljevec, obraćaju li Vam se susjedi drugačije zbog vaše titule i osvojene „Dijamantne kacige“?

Ma ne! Ljudi me ovdje znaju kao „onoga koji juri po cestama“. Ista je situacija i u Zagrebu, ljudi me više znaju privatno nego po utrkama. Da sam pjevač, vjerojatno bi me prepoznavali po izgledu, no ja sam vozač utrka kojega se pamti po imenu, prezimenu i s kacigom na glavi.

Prije rallyja vozili ste utrke „Krug“ i „Brdo“. Jeste li od početka znali da ćete se baviti rallyjem?

Oduvijek. Čak i kada sam kosio šljivik znao sam da će se jednog dana po Dugom Selu voziti rally i da ću ja tamo nastupati.

Pamtite li svoj prvi rally?

Pamtim. Na svom prvom rallyju bio sam suvozač Miroslavu Cariću. Nažalost, završilo je neslavno jer smo izletjeli sa staze. To je bilo u Opatiji. S jedne strane to je bilo dobro jer sam se tada odlučio okušati kao vozač i napustiti ulogu suvozača. To je bio službeno moj prvi rally, no ono što je za mene imalo vrijednost „prvog rallyja“ događalo se  kada sam išao kositi travu na Martin breg.

Osim u Hrvatskoj, nastupali ste i u drugim državama. Nastupali ste i na rallyju u Monte Carlu. Kakvo iskustvo imate od tamo?

Tako je, vozio sam rally Monte Carlo. Za mene je to bila prilika za pokazivanje. Rally Monte Carlo jedan je od najpoznatijih i najtežih rallyja pa je odlično ako vozač tu utrku uopće završi. Mi smo je završili s jako dobrim rezultatom pa mi je to uistinu lijepo iskustvo kojega se volim sjetiti. Kada vani zamiriše snijeg, meni zamiriše rally Monte Carlo.

Prošle godine zamijenili ste suvozača suvozačicom. Zašto?

To je isto kao da imate bend koji se nakon dvadeset godina raspadne. Atmosfera koju smo moj suvozač Toni i ja imali u autu na početku naše zajedničke karijere nestala je, a dobra atmosfera u autu jako je važna. To je utjecalo na mene i na naš rezultat. Za novu suvozačicu odabrao sam osobu koja o tom sportu ne zna ništa, ali ima potrebnu energiju i potencijal. Njeno ime je Maja Sabol. Pomogao sam joj i zajedno smo usavršili neke osnove te smo nakon par utrka, kada je ona usavršila najbitnije, počeli juriti. Vrlo brzo mogao sam se osloniti na nju i na njezino čitanje radara, a da to ne bude preopasno.

Je li Vam se bilo teško naviknuti na ženski glas nakon godina slušanja muškoga glasa?

Bilo je teško zbog intonacije. Na prvom rallyju koji smo vozili shvatio sam da nešto ne štima jer ja nju čujem, ali ju ne slušam, ne znam što je pročitala. Kada voziš, voziš djelomice nesvejsno, samo čuješ glas.

Kako Vam uspijeva koncentrirati se na suvozača? Kako Vam misli ne odlutaju u nekom drugom smjeru?

Ja se moram usredotočiti i ja njezin glas moram čuti. To je nešto najprirodnije. To je kao da trčiš po šumi i netko ti viče „Pazi!“ ili „Uspori!“, čuješ ga i odreagiraš u tom trenutku pažljivije. Taj osjećaj slušanja dobio sam nakon druge utrke i tada sam shavtio kako funkcioniram.

Je li Vam se ikada dogodilo da Vam je suvozač pročitao neki krivi zavoj?

Moja nova suvozačica Maja na početku je nekoliko puta pročitala potpuno krivi zavoj. Meni je važno da je suvozač skoncentriran i onda se osjećam sigurnije.

Osjećate li tremu prije samog početka utrke?

Uvijek. Trema je prirodna stvar, adrenalin. Jednom sam pokušao savladati tremu i uspio sam, ali nisam funkcionirao, refleksi mi nisu radili. Bez treme i adrenalina ja sam prosječan vozač. Trema mi je potrebna da bih bio uspješan.

Molim Vas, osvrnite se na jedno loše iskustvo na utrci i recite nam koju ste pouku izvukli iz toga.

Bilo je to u Turskoj. Trebali smo doći do cilja, ali talijanski tim s kojim smo tada surađvali „zaboravio“ nam je pričvrstiti ovjes na auto i nosač motora. Kad smo izašli na brzinski ispit, auto se raspao. Pouka je bila čuti i poslušati druge, ali ne slijepo vjerovati i raditi što drugi kažu.

Možete li se sada osvrnuti na najpozitivnije iskustvo?

Svako bavljenje sportom koji voliš je pozitivno za socijalizaciju jer te čini sretnim, zadovoljnim i ispunjenim te se zbog toga osjećaš bolje. Za mene je svaka utrka pozitivna jer to volim i to me čini sretnim.

Jeste li u 2016. godini postigli ono što ste planirali, jeste li zadovoljni?

Jesam.

Danas ste jedanaesterostruki prvak Hrvatske u rallyju. Jeste li to željeli od početka?

Ne, nisam. Kada sam se počeo time baviti, nisam htio da negdje piše „Juraj Šebalj – prvak Hrvatske u rallyju“. Rallyjem sam se počeo baviti jer mi se taj sport sviđa, i to je to.

Osvojili ste „Dijamantnu kacigu“, jeste li to željeli od početka?

Ta je nagrada bila dobra jer u moj mali stan nije stalo sto pehara koje sam otprije imao. Nakon dobitka „Dijamantne kacige“ sve sam prethodne pehare mogao pospremiti. Kada sam je dobio, bilo mi je drago jer ju nemaju svi, posebna je, ona se ne može dobiti svaki dan.

Koliko je teško osvojiti titulu prvaka Hrvatske?

Kada imaš sve posloženo kako treba, onda je lako. Teži dio je financijski, a lakši dio je posao na stazi.

Kako se pripremate za utrke?

Prvo moram zadovoljiti neke preduvjete kao što su suradnja s medijima i sponzorima. Sve članove tima moram na vrijeme obavijestiti o svemu što trebaju znati. Moram se pobrinuti da svi budu maksimalno spremni i da svi financijski uvjeti budu zadovoljeni. Nakon toga slijedi psihička priprema, a to činim tako da razbistrim glavu.

Postoji li neka sitnica koja Vam donosi sreću, bez koje ne izlazite na stazu?

Među vozačima ima puno praznovjerja zbog opasne prirode sporta. Ja nisam takav, ali ako ostvarim dobro vrijeme na brzinskom ispitu, onda neke stvari na autu više ne dopuštam dirati sve do završetka utrke. Godine 2005. pokrenuta je kampanja za sigurnost u prometu te smo Janica Kostelić, Luka Modrić i ja trebali ići na foto snimanje za kampanju gdje bi nam tijekom obrade fotografije odstranili jedan dio tijela. Janica i Luka su odustali, a ja sam pristao. Rezultat je bio plakat s mojim likom na kojemu mi nedostaje dio ruke. Doista  mislim da nisam praznovjeran.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

Osim što bih volio voziti bolji auto, sve je isto kao i prije. Vozit ću za dvanaesterostrukog prvaka Hrvatske. Tome se jako veselim, kao i svim ostalim životnim izazovima.

Prepuna dojmova zahvalila sam Juri na strpljenju i zanimljivim odgovorima. Nismo ni primijetili da je naš razgovor trajao duže od sat vremena. Tko zna, možda se neki čitatelj inspirira odgovorima i krene njegovim stopama. Nadam se da hoće.

Napisala i razgovarala: Petra Mirić, OŠ Iver, 6. a